Home » Roditeljstvo » Iskustva roditelja

Iskustva roditelja

Bolest djeteta – iskustvo povjerenja
Sinoć me moja dobra, intuitivna prodavačica iz kvartovskog dućana odmjerila od glave do
pete i upitala: – Što ti je danas? Nisi dobre volje? Nisi razgovorljiva kao inače…
Osmjehnula sam se iz pristojnosti, makar mi do smijeha nije bilo i odgovorila joj: Da, nisam ti
baš najbolje, Dječak mi je opet u bolnici…
Već četvrti put prolazimo isto iskustvo. Ono što drugoj djeci završi kao obična viroza ili
eventualno bakterijska infekcija koju kod kuće izliječi antibiotik, mom se djetetu vrlo često
zakomplicira i krene u sepsu. Prije dva mjeseca 15 je dana ležao u bolnici s vrlo lošim
nalazima. I nikada neću zaboraviti to iskustvo, ne samo u fizičkom i emocionalnom, nego i u
duhovnom smislu.
Kada nam dijete ostane u bolnici, postavljamo si stotine pitanja. Kako, zašto, kada… i jesam li
to mogla spriječiti? Jesam li nešto krivo napravila? Ponekad padnu i optužbe među mamom i
tatom – nisi ga smio/smjela voditi po hladnom/vlažnom, trebao/trebala si mu obući onu
odjeću, a ne drugu…. i slične stvari. Sve dolaze iz našeg straha i nemoći da kontroliramo
sve…Čak bismo i bolest htjeli kontrolirati.
Kada je Dječaku bilo najteže i kada su mu nalazi bili najlošiji, medicinsko osoblje, koje se
zaista trudilo olakšati mu boravak u bolnici, podiglo je svojevrsni zid, blokadu svježih
informacija prema nama roditeljima. Sestre su se držale pomalo uplašeno, čak i liječnici koji
nisu direktno liječili Dječaka ništa nam nisu govorili. A mi smo stajali kraj njegove postelje i
promatrali kako se neprestano odreñuju neke nove pretrage, kako ga se šalje u različite zgrade
na dodatne preglede, kako se mijenjaju različiti lijekovi…Kao da svi lutaju i čekaju da nešto
od svega toga „upali“. I opet me prožeo onaj osjećaj nemoći. Ovaj puta bio je opipljiv – strah
osoblja od njihove vlastite nemoći. Pred tajnom bolesti, preživljavanja, loših nalaza
lijekovima unatoč. Jer, očigledno, ni lijekovi ne pomognu uvijek.
Noću sam naslonila glavu na metalnu ogradicu Dječakova bolnička kreveta i upitala Onoga
koji daje život mome djetetu:
Gospodine, jesam li ti ga dovoljno predala?
Predajem ti ga svaki dan, od trenutka začeća, predan ti bijaše u porodu, svaki je podoj njegov
bio predanje Tebi, svaki je dan novo predanje. Ali očito ne dovoljno, kada me je sada toliko
strah… Da ga ne izgubim…Da ćeš mi ga uzeti…
Ipak, osjećam da mi je tako potrebno to iskustvo nemoći. Kada ga spoznam i kada na njegovo
mjesto u svoje srce ponovno i s najvećim mogućim povjerenjem usadim riječi molitve, one
što se u jurnjavi svakodnevnog života tako lako negdje izgube, a te su da Tvoje ruke,
Gospodine, oblikovaše moje dijete, da si mu Ti izvor i k Tebi ide, onda se nemoć raspada.
I moja, roditeljska, i nemoć osoblja. Prestajem osuñivati, tražiti mane onima koji skrbe o mom
djetetu. Prestajem osuñivati i samu sebe što sam ga jučer izvela van, a bilo je hladno.
Molitva mi ponovno osvijesti da nismo ni ja, ni moj muž gospodari života svojega djeteta.
Nisu to ni lijekovi ni liječnici s najvišim titulama.
Jednostavno znam da Dječak raste iz ruke Očeve. Moj miljenik i moj anđeo je svima nama
samo posuñen.
Mama K.