Home » Dojenje » Iskustva roditelja

Iskustva roditelja

T. je rođen ranije 34+5, 2960 i 49 cm.

Kad se rodio pokazali su mi ga i odnijeli odmah. Nije bilo slike u glavi koju sam zamišljala cijelu trudnoću. On na mojim prsima sisa kolostrum.

Rodila sam ujutro i cijelo sam jutro provela vukući ljude za rukav i govoreći da ako je to ok da želim dojiti (ili bar pokušati) svoje dijete.
Napokon su me shvatili ozbiljno i odlazim na odjel. T. je u inkubatoru. Vade ga i ja ga dojim. sestra pomaže i on vuče, iako jako slabo. Ja sve to zanemarujem jer sam jednostavno sretna.
Rečeno mi je da se doji po satu i onda opet gnjavim da me zovu na svaki kme. I zovu me. Sama vidim da nešto nije uredu s dojenjem no ne znam što.
Drugi dan T. izlazi iz inkubatora i prelazi na adaptaciju. I dalje dolazim dojiti. Sestra i dalje pomaže. Nitko ga ne važe i ja nisam svjesna da on gubi na težini. Nastojim pratiti znakove dobrog sisanja no sve je jasnije da je on preslab i da nešto ne radim kako treba. Panika je sad već prevelika.
Treći je dan konačno sa mnom u sobi. Donose mi jastuk za dojenje i sve je puno lakše. Predlažu mi šeširiće, ja se hvatam za slamku, i T. konačno četvrti dan dobiva na težini. Zamijenila sam sve skupa 4-5 vrsti šeširića dok nisam našla one koji nam pašu. Sami šeširići se često predlažu prijevremeno rođenoj djeci. Ja sam uvjerena da ćemo se rješiti šeširića čim dođemo kući. Bitno da krene….
Nažalost javlja se žutica i kreću problemi. Ne mogu ga probuditi. Nose ga na svaki kme ili nakon sat i pol (na moje inzistiranje jer se on ne budi).
Sisa samo par minuta i ništa.
Mislim da će biti bolje doma.
Konačno 6-i dan idemo doma i čini se da je sve bolje. Dojim s šeširićima. Pokušaji da ih se riješimo ne idu. Ne može uhvatiti bradavicu, brzo se umori i zaspe. Popišane pelene su ok, ali pokakane…

Dolazi patronažna i govori mi najgore riječi ikad- fontanela udubljenja, dijete van je gladno, dehidrirano… (ispalo je da mu uzv glave nije dobar i da zato je fontanela udubljena bila, nije bio dehidriran).
Meni se ne čini tako jer jako dobro piški no poljulja me jer na vagi se pokazalo 10 dan da nije dobio ništa od izlaska.

Primjećujem da umjesto da s žuticom ide na bolje situacija je sve gore i gore… on je sve žući i sve pospaniji. Ne jede.
Konačno na savjet idem do pedijatrice i vadimo krv. Bilirubin visok, dobitak na težini nikakav.
Pedijatrica podupire dojenje, dogovaramo se da i dalje dojim pa opet vaganje i vađenje krvi.

Zovem SOS telefon te zahvaljujući njima i Izvorovoj savjetnici za dojenje konačno dojenje kreće. Pazim da dojimo na jednoj dojci 3h (ja sam prečesto mijenjala dojke), pazim da ne prođe više od 2h između podoja.
14-i dan nakon poroda T. je dostigao svoju težinu.
Ono što je uslijedilo je laktacijska žutica. Dojila sam po satu do T. drugog mjeseca jer on se nije budio niti tražio jesti. Bilirubin raste pa pada.
Grijem mlijeko i bilirubin pada, no čim počnem dojiti opet raste. Odustajem od te prakse i dojimo bez ikakvih kerefeka.
Najljepši trenutak dojenja mi je bio s oko 2,5 mjeseca kad sam počela dojiti na zahtjev.
T. lijepo napreduje ali žutica se produžuje do 4mj pa je vaganje (tjedno) i vađenje krvi naša tjedna rutina. Ne mogu ni nabrojati koliko puta su mi rekli da pređem na AD (osim moje pedijatrice), koliko puta su mi rekli da mi mlijeko ne valja, da bi mi bilo jednostavnije na bočici, da bi žutica prije prošla da ne dojim…
Dojili smo 14 mjeseci, i sve to vrijeme sam koristila šeširiće. S godinu dana T. je imao 10 kg i 80 cm. Isključivo je dojen do 6.5 mjeseci.

Mama J.K.