Home » Novosti » Zablude o gubitku djeteta u trudnoći

Zablude o gubitku djeteta u trudnoći

#1. TO JOŠ NIJE BILO DIJETE

Današnja tehnologija u praćenju trudnoće i djeteta nam omogućuje da vidimo svoje dijete od prvih tjedana.  Mogu se čuti otkucaji srca, vidjeti pokreti, sisanje palca, kasnije i osjetiti udarci, štucanje, okreti. Za roditelje je to itekako dijete, stvarno dijete, njihovo dijete. Zbog toga treba poštivati i pružiti prostor za tugovanje bez obzira na tjedne trudnoće u kojima se dogodio gubitak.

 

#2. RODITELJI I DIJETE SE NISU VEZALI

Test je pozitivan, navala emocija, sreća, strah, nesigurnost, sve je moguće. Pomisao bit ću roditelj nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Zamišlja se budućnost, obitelj, rade se planovi, mijenjaju se uloge. Roditelji spontano komuniciraju sa djetetom i povezuju, bez obzira što još nisu primili svoje dijete na ruke.

 

#3.  TREBA ŠTO PRIJE ZABORAVITI

Naše društvo je sklono potiskivati bol a tugovanje jeste između ostalog bol.  Okolina, u nastojanju da olakša roditeljima, savjetuje instant rješenja za prevladavanje gubitka i na taj način obeshrabruje iskazivanje ljubavi i tuge zbog gubitka. Može se čuti  „Idite odmah na sljedeću trudnoću“, „Nije to ništa ima i gorih stvari“ „Bit će još djece“  i sl.  Tugovanje, kao i ljubav prema djetetu pripada roditelju, i treba se izraziti. To je jedini put oporavka.

 

#4. DIJETE SE NE SMIJE VIDJETI

Ovo je vjerojatno jedan od najvećih tabua. Što se događa sa tijelom djeteta, je li ga roditelji smiju vidjeti, pokopati, smiju li se zadržati uspomene? Sva ova pitanja su popraćena velikim strahom od strane samih roditelja ali često i zdravstvenog osoblja, te okoline. Roditelje je strah jer ne znaju što očekivati, kako će dijete izgledati, hoće li to moći podnijeti? Okolinu je strah njihove reakcije i stvara se začarani krug u kojem često roditelji ostaju bez mogućnosti oprosta od djeteta. Iskustva roditelja pokazuju kako je mogućnost držanja i oprosta od djeteta donijelo olakšanje u procesu tugovanja. Roditelji koji to nisu uspjeli mogu osjećati veliku krivnju jer se nisu izborili vidjeti dijete ili su se prestrašili, zapravo je nedostajala potpora. Praksa u Hrvatskoj se razlikuje od rodilišta do rodilišta, većinom se omogućuje vrijeme oprosta te preuzimanje tijela  kad je u pitanju mrtvorođeno dijete. Roditelje bi trebalo upoznati sa mogućnostima izbora, a zdravstvenom osoblju omogućiti edukaciju i potporu kako komunicirati sa roditeljima u toj situaciji.

 

#5. OČEVI NE TUGUJU

Očevi tuguju ali vrlo često na drugačiji način od majki. Očevi se mogu osjećati bespomoćnima  jer su izgubili dijete ali su i u velikom strahu zbog majke. Nisu skloni otvoreno pričati o gubitku i tražiti potporu. Preuzimaju obavljanje praktičnih stvari ili se više posvećuju poslu, ne znaju što bi sa navalom emocija kod majke. Iskrena komunikacija i jasno iskazivanje ali i poštivanje potreba je važno kako se ne bi narušio odnos između supružnika.